Српски
Srpski
English
eXTReMe Tracker
VEČITI ŠAH
Prva - Turniri - Pretraga - Rejting - Reportaže - Jedi jedi - Link
user:  
pass:
 
  O reprezentaciji

O reprezentaciji

20.07.2020 / VM Đukić, Nikola (2525)

Sastav reprezentacije Crne Gore za Onlajn Olimpijadu očekivano je izazvao negativne reakcije. Neobaviješteni bi mogli da se zapitaju zašto je to toliko važno, jer ipak se radi samo o takmičenju preko interneta, a ne o nekom zaista značajnom turniru. Problem je u tome što se ovo takmičenje koristi da se na mala vrata konačno sprovede čistka u reprezentaciji koja se već godinama najavljivala, a koja je započeta smjenom Milana Draška sa funkcije selektora.

O Milanovoj smjeni dosadašnji reprezentativci su se već izjasnili putem protestnog pisma koje su potpisali četvorica od pet članova nacionalnog tima, ali u svijetlu diskusija koje su se mogle čuti na nedavno održanoj Skupštini Šahovskog saveza, kao i priča o reprezentaciji koje se konstantno plasiraju u određenim krugovima, želio bih da neke stvari dodatno pojasnim.

Prvo i osnovno - nije istina da su rezultati u Milanovom mandatu bili loši, što se lako vidi prostim uvidom u tabele. Recimo to još jednom, jer izgleda da prvi put nije bilo dovoljno - pod Milanovim vođstvom reprezentacija je na četiri od pet velikih takmičenja na kojima je učestvovala bila plasirana bolje od svog prosječnog rejtinga. Ako su ovo loši rezultati, kako bi onda tek dobri izgledali? Možda rukovodstvo Šahovskog saveza smatra da bi reprezentacija trebalo da se bori za medalje, ali bojim se da je trenutna realnost našeg šaha daleko od toga.

Drugo, ali ne manje važno - nije istina ni da je atmosfera bila loša, a što se često moglo čuti kao argument za smjenu selektora. U ovih pet godina atmosfera je bila veoma dobra, a najbolja je bila upravo prošle godine, na Prvenstvu Evrope u Batumiju. Čak bih rekao da je možda to bila i najbolja atmosfera od kad postoji reprezentacija, čini mi se da nikad nijesmo imali toliko zajedništva i timskog duha. Upravo to je i presudno doprinijelo da ne potonemo posle lošeg starta, već da serijom pobjeda u finišu postignemo još jedan rezultat ispred svog rejtinga.

Dakle, nije problem u rezultatima, nije problem u atmosferi, nije, naravno, ni u izvještajima, što je takođe pominjano kao jedan od razloga smjene, problem je bio samo jedan - što Milan nije bio spreman da sastavlja reprezentaciju po željama rukovodstva Šahovskog saveza. Da je pristao na to, vjerovatno bi još dugo bio selektor.

A kakvu to reprezentaciju želi rukovodstvo Saveza? Podmlađenu, naravno. I ko može da ne podrži nešto takvo, pa zar nije podmlađivanje sasvim prirodan proces? Naravno, ali taj proces mora da se sprovede na pravi način da bi imao smisla. Neophodno je u kontinuitetu pružati uslove talentovanim mladim igračima za napredovanje, u vidu trenerskog rada i ozbiljnih turnira, kako bi im se pomoglo da dostignu nivo potreban za reprezentaciju. Staviti nekog u državni tim zato što je mlad i nadati se da je to dovoljno da stvorimo igrača može dovesti samo do urušavanja kriterijuma i urušavanja same reprezentacije, a na duže staze neće dati pozitivne efekte.

Na kraju krajeva, taj pristup je već pokušan u ženskoj reprezentaciji 2017. i nakon tri godine rezultati eksperimenta se mogu ocijeniti kao porazni. Tijana Blagojević je napustila crnogorski šah, osvojena su dva poslednja mjesta (iako je na Kupu šampiona naša ekipa bila pojačana Jovanom Raport), a mlade šahistkinje koje su tada ušle u reprezentaciju nažalost nijesu ostvarile značajan napredak. Umjesto da se iz toga izvuku neke pouke i pokuša sa drugačijim pristupom, sistematičnijim i strpljivijim, sada se kreće u sličan projekat sa muškom reprezentacijom.

Zagovornici podmlađivanja po kratkom postupku često ponavljaju da će ulazak u reprezentaciju motivisati mlade igrače, ali nijesam siguran da je pravi način da nekog motivišete tako što ga stavite u ekipu prije nego što to zasluži. U tom smislu mi mnogo logičnije đeluje pristup Milana Draška, koji je pokušao da motiviše potenicijalne kandidate tako što je prošle godine dopunio kriterijume za izbor reprezentativaca, olakšavajući mladim igračima ulazak u državni tim. Naime, dopunom kriterijuma se mladim kandidatima za reprezentaciju kao uslov da bi postali članovi državnog tima postavila titula internacionalnog majstora i rejting od 2400. Naravno, tadašnji selektor je sebi ostavio slobodu da u slučaju jasnog pozitivnog trenda u reprezentaciju pozove i nekog ko ne ispunjava navede uslove u potpunosti. Pa zar nije to dovoljan podstrek od strane selektora, koji otvara prostor mladima, ali istovremeno čuva dignitet reprezentacije, uspostavljajući jasne kriterijume ispod kojih ne bi trebalo ići, osim u izuzetnim slučajevima?

A mladog igrača ćete najbolje motivisati ako vidi da Savez brine o njemu i ulaže u njegov razvoj. Mislim da je u tom smislu bilo nekih pozitivnih pomaka u prethodnom periodu, ali napravljene su i neke greške. To se prije svega odnosi na ovogodišnje skidanje nekoliko talentovanih mladih igrača sa spiska stipendista, bez obrazloženja i bez razgovora sa tim igračima kako bi im se objasnila situacija i razlozi za gubitak stipendije. Činjenica je da je prethodnih godina Savez imao previše stipendista, čime su se umanjivali efekti tog vida pomoći, ali mi u današnjoj situaciji prosto nemamo luksuz da se olako odričemo bilo kojeg mladog talenta, pa je stoga bilo izuzetno važno obaviti razgovore sa svima koji su ostali bez stipendija i jasno im staviti do znanja da se i dalje računa na njih.

A ako se olako odričemo mladih talenata, izgleda se još lakše odričemo ljudi za koje mislimo da je njihovo vrijeme prošlo. I upravo to mi možda najviše smeta u svemu ovome, ovakav odnos prema ljudima koji su ostavili veliki trag u crnogorskom šahu. Milan Draško je pet godina bio selektor, prije toga je osam godina igrao za reprezentaciju. Ako je već morao da bude smijenjen, zar nije to moglo da se uradi elegantnije? Recimo, uz obrazloženje da je Savez želio da isproba drugačiji koncept nacionalnog tima i javnu zahvalnost dosadašnjem selektoru za uspješnu saradnju, možda čak i uz prigodan poklon, a bez bajki o lošim rezultatima, lošoj atmosferi i lošim izvještajima. Umjesto toga, Milan je navodno smijenjen još u decembru, a obaviješten je o smjeni tek u martu, dan-dva prije objavljivanja šturog saopštenja sa sjednice Upravnog odbora, u kojem se, između ostalog, navodi da je imenovan novi selektor, a stari se čak i ne pominje, kao da nikad nije ni postojao.

Isto tako, Dragiša Blagojević i Dragan Kosić igrali su za reprezentaciju na trinaest velikih takmičenja i najmanje što su zaslužili je dostojanstven oproštaj od nacionalnog tima. Umjesto toga, prosto su prekriženi, bez ikakvog obrazloženja. Čak je Dragiša prije izlaska u javnost poslao Savezu dopis slične sadržine onom koji je objavljen na Šah-mat listi, ali nije dobio nikakav odgovor. Pa zar može Savez tako da postupa sa dugogodišnjim reprezentativcem, nekim ko je igrajući za reprezentaciju ostvario jedan od najvećih rezultata u istoriji crnogorskog šaha, šta god pojedini funkcioneri privatno mislili o njemu? Zar Dragiša i Dragan nijesu zaslužili da im se makar kaže hvala za sve što su pružili reprezentaciji, čak i ako se misli da je došlo vrijeme da se povuku? Ili ako je nečija ideja bila da je Onlajn Olimpijada dobra prilika da se oprobaju mlađi igrači, koji češće igraju preko interneta, zašto je bilo problem da se to saopšti? Ovako imamo tri čovjeka koji su mnogo dali crnogorskom šahu, a koji su prosto odbačeni, bez ikakvog obrazloženja. Nekako ne vjerujem da je takav odnos prema zaslužnim ljudima dobra poruka i motivacija za mlade igrače koji treba da zauzmu njihova mjesta.

Posle svega rečenog neko može postaviti pitanje zašto sam pristao da igram za reprezentaciju na Onlajn Olimpijadi. Upravo zato što je u pitanju takmičenje preko interneta, skoro revijalnog karaktera, pa ne mislim da bi moje eventualno odbijanje imalo neku posebnu težinu. Nijesam siguran da ću se jednako ponašati kada dođe trenutak da se ova ista politika sprovodi u ekipi za neko veliko takmičenje. Želim da naglasim da mi je uvijek bila posebna čast i zadovoljstvo igrati za reprezentaciju i nikad nijesam bio motivisan kao kad nastupam za nacionalni tim. Ipak, i pored odlične atmosfere u samoj ekipi, konstanti pritisci na reprezentaciju od strane čelnika Saveza počeli su tu čast i zadovoljstvo da sve više pretvaraju u samo još jednu obavezu koju treba ispuniti. Zbog toga je možda bolje da se sam povučem na vrijeme, nego da čekam da neko u Savezu odluči da je došao trenutak da i ja budem prekrižen, kao moje kolege sada.